~anDRey88

Pokusao sam, ulazeci u tu zgradu prema kojoj sam do sada osjecao veliko postovanje, zamisliti sebe kao dio nje, mali sitni student koji je dosao tu da lakse ostvari svoje zelje, te ih napokon iznese pred nekim, u potpunosti.
Zamisljao sam kako bi bilo zajedno sa dvoje studenata koji su stajali pored oglasne table provjeravati da li sam prosao, kada imam ispit ili tek tako, doci da vidim ima li koga poznatog.
Pitao sam se da li bih domara zvao imenom, nekad popio sa njim koju, da li bi me ona teta sto stoji pred vratima par puta otjerala jer sam dosadan, preglasan ili sumnjiv.
Svi silni posteri, plakati, obavijesti, da li bi postali moji i da li bih se ikada i sam nasao na njima?
Nisu dugo ni takve misli potrajale, tek do drugog sprata na kojem su izlozeni najbolji radovi ili oni koji to tek trebaju postati. To sto se nalazilo pod krovom zgrade za koju sam do tog trenutka mislio da ce biti moja odskocna daska za buducnost, odudaralo je od svega sto sam zelio. Nije to bila neka velika i nepoznata tmina koje se svi s vremena na vrijeme prepadnemo, bas nasuprot; onaj prokleti, dosadni osjecaj sveprozdrljive monotonije. Ne vidjeh olaksanja niti traga da ga je tu nekada bilo. Tek tako, jos vise siguran u svoj cilj napustio sam zgradu, zajedno sa prijateljem koji je mislio isto sto i ja u sebi neprestalno ponavljajuci :
"Moja umjetnost treba da bude vesela."